136 dana nakon izbora za Nacionalni savet, Austrija još nema vladu. Sada bi birači trebalo da imaju konačnu reč. Komentar „Heute“.
Kakva farsa! Ono što je danima bilo očigledno sada je realnost: posle koalicije semafora, plavo-crna koalicija je sada raspala. Herbert Kickl takođe nije uspeo da pronađe zajednički jezik sa ÖVP-om. 136 dana nakon izbora za Nacionalni savet, Austrija još nema vladu. Pet partija u parlamentu, 183 visoko plaćena poslanika, više ne mogu da nađu većinu niti program za Austriju. Kakva sramota. Kakav poraz.
Zamislimo da idemo na posao četiri meseca i da ništa ne uradimo – nijedan gazda na svetu ne bi nastavio da nam isplaćuje platu. Slika koju su ÖVP i FPÖ slikali o politici poslednjih dana nije ništa drugo do odbojna. Umesto da se svađaju oko najboljih rešenja za našu zemlju, plavo-crne stranke su razmenjivale papire o principima i mahnito gurale stavove napred-nazad.
20-minutni pregovori u krizi
Pozicije koje niko od glumaca ne zaslužuje. Dok su političari i državnici svojevremeno shvatali svoj posao kao službu republici, sadašnji redovi voze se zemljom u svojim plemenitim službenim automobilima sa imidžom o sebi da im republika mora služiti.
Glavni pregovarači su sedeli jedan naspram drugog smešnih 20 minuta u poslednjoj rundi pre raspada parlamenta. Gospoda – žene nisu ni bile uključene – očigledno nisu smatrali da je vredno truda da se razgovara o migrantskoj krizi, boljim školama ili efikasnijoj administraciji. I ovo posle slobodnog vikenda u vrućoj fazi formiranja vlade. Kao da imamo sve vreme sveta; kao da je privreda u procvatu, inflacija nije bila problem za ljude i rešen je nedostatak lekara.
Austrija nije zemlja ekstrema
Većini Austrijanaca nije svejedno ko vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova – oni žele da budu bezbedni u ovoj zemlji i da mogu da žive od svojih prihoda. Ne trebaju nam ekstremne borbene reči u vladinim programima, već politika nulte tolerancije prema ekstremistima bilo koje vrste.
Crveno-ružičasta dokazuje chutzpah
Ne želimo da razgovaramo o zastavama na javnim zgradama, o zavaravanju međunarodnih organizacija ili o produženju besmislene vojne službe, već o vladi koja našu budućnost vidi u zajedničkoj Evropi. Potreban nam je master plan za naše škole, digitalizaciju i kako da ponovo pokrenemo našu privredu.
ÖVP, SPÖ, Neos, a sada i FPÖ, nisu uspeli da nam pokažu ove perspektive. Činjenica da Beate Meinl-Reisinger i neki poznati predstavnici SPÖ sada istupaju i predstavljaju sebe kao alternativu je neuporediva u smislu bezobrazluka. Uostalom, oni su nas svojim promašenim luzerskim semaforom doveli u sadašnju situaciju.
Ljudi treba da imaju poslednju reč
Svako ko veruje da je SPÖ postao ujedinjeniji iznutra u poslednjih mesec i po dana i da se levičar Andreas Babler iznenada preselio u centar ili je sanjar ili živi pod mesecom. Vlada stručnjaka bi produžila zastoj, a time i recesiju. Dok Aleksandar Schallenberg – zaista državni službenik u pravom smislu te reči – vodi našu zemlju razborito i smireno, sve stranke treba da stave svoje ideje na sto i iznesu svoje glavne kandidate. Tada bi Austrijancima trebalo dati priliku da što pre odluče o budućnosti naše zemlje na novim izborima.
ÖVP je takođe na kraju
Toliko je sporova na stolu u ovoj republici – u demokratiji narod uvek treba da ima konačnu reč. Činjenica je i da Narodna stranka, koja je decenijama (pomagala) u oblikovanju zemlje, više ne može da nađe partnere. Ni u SPÖ („Socialist Babler”), ne u Zelenima („Gewessler”), ne u Kickl-u („bezbednosni rizik”, „nalet vlasti!”). Ekonomska federacija takođe mora da se zapita koliko dugo može da drži zemlju kao taoca zbog smešnih izbora za veće. Ako su tokom razgovora na semaforu apsolutno želeli plavo-crnu koaliciju, to za crne poslovne predstavnike više nije bilo prihvatljivo. Kao što rekoh: farsa…
Izvor „heute.at“