Galatea će u nekom trenutku nestati; mali mesec je preblizu Neptunu. Sile velike planete utiču na njenu orbitu i za nekoliko desetina miliona godina će se srušiti na Neptun ili će biti rastrgana.
Američki astronom Džek Lisauer je 1985. godine objavio naučni članak koji počinje ovim rečenicama: »Nedavno je otkriven nepotpun prsten oko Neptuna. Ovde je razvijen model koji objašnjava ograničenje ovog prstena. Prsten može biti azimutalno ograničen blizu trouglaste tačke (trojanske tačke) još neotkrivenog satelita Neptuna.“
Pa, to zvuči pomalo tehnički, ali je i naučni članak. Ali Lisauer u suštini kaže sledeće: Prsten planete Neptun je otkriven i izgleda toliko čudno da se može objasniti samo postojanjem još nepoznatog meseca. I upravo o tome govori ova epizoda: mesec Neptuna i uticaj koji ima na svoje prstenove. Već sam govorio o Neptunu detaljnije u epizodi 122.
Neptun je najudaljenija planeta u našem Sunčevom sistemu. Otkriven je tek 1846. godine i trebalo je skoro 150 godina pre nego što ga je po prvi put posetila svemirska sonda. Bilo je to 1989. godine, kada je Vojadžer 2 proleteo pored njega. Ali već 1968. godine, posmatranja sa Zemlje su dokazala da Neptun mora imati prstenove. Dalja zapažanja su pokazala da ovi prstenovi moraju biti, prvo, veoma uski i takođe nekako čudni. Malo kvrgavo, više kao mali komadići prstenova, a ne kompletni prstenovi, kao što znamo sa Saturna, na primer. Čini se da male čestice leda koje formiraju Neptunove prstenove nisu ravnomerno raspoređene, već formiraju nekoliko grudastih prstenastih lukova. To je upravo ono što je Lisauer mislio kada je napisao da je otkriven „nepotpuni prsten“ oko Neptuna.
Naravno, ovako nešto se ne dešava tek tako. Pa, moguće je da je ovaj fragmentarni prsten Neptuna sasvim nov. Možda se neki mali mesec raspao i njegovi ostaci se još nisu u potpunosti raširili oko Neptuna. Iako to nije nemoguće, vrlo je malo verovatno da smo slučajno gledali u taj trenutak. Mnogo je verovatnije da nešto sprečava čestice prstena da se ravnomerno rasporede oko Neptuna. Upravo je to bio razlog zašto je Lisauer napisao svoj rad i posumnjao da bi to mogao biti još neotkriveni mesec čija gravitaciona sila čini da prsten izgleda onako kako izgleda.
Ali pre nego što pogledamo o čemu se radi, hajde da prvo pogledamo kako zapravo izgledaju Neptunovi prstenovi. Džek Lisauer je napisao svoj rad četiri godine pre nego što je Vojadžer 2 stigao na Neptun. Slike sa svemirske sonde odgovorile su na mnoga otvorena pitanja i, između ostalog, do detalja pokazale kako prstenovi izgledaju. Neptun ima najmanje četiri prstena. Na samoj unutrašnjosti je Galle prsten, a zatim Le Verrier prsten i Lassell prsten. Uzgred, sva tri su nazvana po astronomima koji su uključeni u otkrića o Neptunu. Johan Gottfried Galle je prvi put video planetu kroz teleskop 1846. godine, Urbain LeVerrier je predvidio njeno postojanje matematički, a Vilijam Lasel je otkrio Triton, najveći mesec Neptuna. Ali nas interesuje najudaljeniji prsten, koji je nazvan po Džonu Kauču Adamsu, britanskom astronomu koji je takođe predvideo postojanje Neptuna nezavisno od LeVerijea.
Adamsov prsten je uzak, sa širinom od samo oko 35 kilometara. A upravo ovaj prsten je kvrgav. Do sada su otkrivena četiri dela prstena koja su znatno svetlija od ostalih, što znači da tamo mora biti više materijala. Nazivaju se francuskim terminima: Liberte, Egalite, Fraternite i Courage; odnosno sloboda, jednakost, bratstvo i hrabrost. Svaka od ovih deonica je duga od 100 do 200 kilometara i nakupine su relativno stabilne. Oni su prvi put viđeni teleskopima sa Zemlje 1980-ih, zatim detaljno posmatrani sondom Voiager, a takođe i kasnije, na primer, svemirskim teleskopom Habl. Za sve ovo vreme grudve su ostale manje-više na istom mestu. Dakle, mora postojati mehanizam koji to čini i Lisauer je sumnjao da je za to odgovoran mesec.
Pre nego što je Voiager 2 stigao na Neptun 1989. godine, bila su poznata tri Neptunova meseca: Triton, najveći sa prečnikom od 2.706 kilometara, i manji meseci Nereida i Larisa. Ali kada su uspeli da ga pogledaju izbliza, uspeli su da pronađu još pet meseci u jednom potezu. Na slikama Voiagera 2 prikazani su meseci koji se sada zovu Naiad, Thalassa, Despina, Proteus i Galatea. Sada smo pronašli pregršt drugih satelita Neptuna, ali se sada fokusiramo na Galateju.
U stvari, američki astronom Stiven Sinot otkrio ga je u julu 1989. dok je analizirao slike Voiagera. Mesec ima prečnik od 176 kilometara i kruži oko planete na udaljenosti od 61.953 kilometra po skoro kružnoj orbiti. Adamsov prsten je 63.930 kilometara od Neptuna, nešto manje od 2.000 kilometara od Galatejine orbite. To ga čini bližim prstenu od drugih poznatih većih satelita Neptuna i dobrim kandidatom za ulogu meseca koji uzrokuje strukture u Adamsovom prstenu.
Ako pogledate Galatejin orbitalni period i malo izračunate, naći ćete sledeću zanimljivu vezu: Za vreme koje je Galatei potrebno za 42 orbite oko Neptuna, čestica u Adamsovom prstenu završi skoro tačno 43 orbite oko planete. Ili drugim rečima: prsten i mesec su u takozvanoj rezonanciji 42:43. To znači da se posle određenog vremena relativni položaj meseca i prstenaste čestice ponavlja. Čestice prstena stoga posebno snažno osećaju gravitaciju Meseca u periodičnim intervalima. Ovi mali pomaci sa Meseca povećavaju ekscentricitet čestica prstena, što znači da njihova orbita odstupa od kružne putanje i postaje blago eliptična. Ovo uzrokuje da se čestice akumuliraju u odsecima orbite u obliku luka, ili drugim rečima: nakupine se formiraju duž orbite gde ima više čestica nego drugde, a to je upravo ono što možemo da primetimo u Adamsovom prstenu. To se zove „korotation-ekscentricitet-rezonancija“, što ne morate da znate da biste razumeli o čemu se radi, ali sada kada sam to rekao, možete ga zapamtiti.
Dakle, Džek Lisauer je bio u pravu. Barem što se tiče postojanja nepoznatog meseca i njegovog uticaja na Adamsov prsten. Međutim, mehanizam na koji je tada sumnjao bio je drugačiji, a ni danas nismo sasvim sigurni da li smo razumeli sve zamršenosti interakcije Galateje i prstena. Ostaje problem koji uvek imamo kada je u pitanju Neptun: moramo da se vratimo tamo; Ovaj jedan prelet 1989. godine nije bio dovoljan da se zaista razume šta se dešava na ovoj dalekoj planeti. Ono što znamo, međutim, jeste da će Galatea u jednom trenutku nestati. Mali mesec je preblizu Neptunu; plimne sile velike planete utiču na njenu orbitu i za nekoliko desetina miliona godina ona će se ili srušiti na Neptun ili će biti prethodno rastrgana. Tada više neće moći da vrši svoj uticaj na Adamsov prsten – ali krhotine koje stvori formiraće novi prsten oko Neptuna, bar neko vreme.
Izvor „heute.at“